I Srbi su osvajali kosmos

Ima naših ljudi koji su u Americi postali stvarno nebeski! Kako? Zahvaljujući tome što su bili takvih zanimanja da se za njih zainteresovala NASA, zapravo ljudi iz pojedinih programa u toj golemoj „vasionskoj kompaniji“, koja je važan deo američkog sna.

Život

Izvor: DAVOR SOHA BORO SOLEŠA

Subota, 28.01.2012.

16:51

Default images

Dragoslav Šiljak jedan je od takvih ljudi, saradnik tvorca američkog svemirskog programa Vernera fon Brauna, koji je svojim rešenjima sistema upravljanja raketom dao ogroman doprinos programu „Apolo“.

A u SAD je stigao sa beogradske Čubure.Već smo pisali o Slavoljubu Vujiću ili, kako mu sada stoji u pasošu Sam Vuich, kako je iz svog Banata, mesta Feja, sedam kilometara od Jaše Tomića preko Vršca stigao u Detroit i postao čovek od najvećeg poverenja samog vrha SAD.

Doktorirao je i radio na projektima raketa Minuteman, zatim Polarisu, Peascekeeperu pa na programima malih raketa Nacionalne raketne odbrane. Sema Vujića sa Milojkom ili, u SAD, Mike Vucelich (79) povezuje to što su učestvovali u Apolo misijama osvajanja Meseca.

Milojko Vucelić je već 1962. godine ušao u Apollo program tako što je uključen u analize sletanja na Mesec, intenzivno sarađujući sa glavnim kontrolorom leta Džinom Krancom.

Njegovo ime nije poznato kao ono Armstronga, Oldrina i Kolinsa, ali bez Vucelića i inženjera sličnih njemu nikada ne bi bilo moguće srećno okončanje misije Apollo 11 i sletenje na Mesec 11. jula 1969. Deo fame o tome kako je Jugoslavija bila značajna za vasionske programe potiče upravo od Vucelića, koga su inače u Jugoslaviji smatrali beguncem.

Ali lično je astronaut Frank Borman, koji je došao u Beograd i sastao se sa predsednikom Titom zamolio da njemu važan čovek Majk Vukelik, može slobodno dolaziti u Beograd. Ne samo da nisam imao problema, nego mi je Tito pri prvom susretu našalio: „Ajde da napraviš jugoslavenski svemirski program“.

Nije sve ostalo na šali jer je Vucelić preko Tita upoznao neke od vodećih ljudi sovjetskog kosmičkog programa. Deo saradnje koju i danas SAD i Rusija imaju potiče delom i od tih kontakata.

Nije nam slučajno profesor dr Dragoslav Šiljak onomad zakazao razgovor u poznatoj beogradskoj kafani „Domovina“, nasuprot Elektrotehničkog fakulteta i biste Nikole Tesle. Baš je iz te kafane, koju pamti sa kariranim crveno-belim stolnjacima, olajisanim podovima i mirisima kuvanog vina i kolenice sa kiselim kupusom, Dragoslav Šiljak 1964. godine krenuo u svet.

Čuburac Šiljak bio je jedan od najboljih studenata Elektrotehničkog fakulteta, a istovremeno i reprezentativac u vaterpolu, iz generacije koja je prvi puta u istoriji ovog sporta podarila Jugoslaviji srebrnu olimpijsku medalju iz Helsinkija 1952. godine. Na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu je bio prvi magistar te visokoškolske ustanove, a 1963. godine je doktorirao.

Mlad, ambiciozan, željan znanja i afirmacije, već tada je sarađivao sa nekim od vodećih američkih stručnih časopisa, sve dok jednog dana nije stigao i zvaničan poziv da dođe u SAD.

Ali, u to vreme, početkom šezdesetih, nije se baš lako izlazilo iz tadašnje države i sa velikim se podozrenjem gledalo na svaku, posebno stručnu saradnju sa onima na „trulom i dekadentnom Zapadu“. Ipak, kao zaslužnom sportisti Jugoslavije tadašnje vlasti su dozvolile jednogodišnji boravak u Americi profesoru Šiljku.

Odmah je dobio mesto profesora na prestižnom univerzitetu Santa Klara gde je studentima držao predavanja iz oblasti naučnih istraživanja koja je finansirala Nasa, američka agencija za svemirska istraživanja. Dalje se sve odigravalo kao u bajci: ubrzo je dobio posao o kojem je mogao samo da mašta u društvu svojih kolega studenata u kafani „Domovina“.

Pozvali su ga da se priključi stručnom timu glasovitog Vernera fon Brauna (Wernher Von Braun), tvorca američkog svemirskog programa „Apolo“.
Džejms Louel Mlaði, kapetan posade Apolo 13 (Foto: Beta)
"Bilo je to kao u snovima. Odjednom sam se našao okružen najvećim svetskim ekspertima za svemirsku tehnologiju i istraživanja, a to je oblast koja me je oduvek privlačila.

Naša ekipa na čelu sa Fon Braunom imala je zadatak da u centru Nase u Atlanti radi na projektu rakete - nosača „saturn V“ u okviru svemirskog programa „Apolo“. Ta raketa je neku godinu kasnije ponela prve ljude na Mesec", ispričao nam je profesor dr Dragoslav Šiljak. "U početku mi nije bilo lako. Ljudi o kojima sam ranijih godina samo ponešto sa strahopoštovanjem čitao u retkoj dostupnoj literaturi sada su bili tu oko mene, a ja njihov ravnopravni saradnik, i to na najsloženijim i najtajnijim poslovima u celom projektu: sistemu upravljanja raketom.

Bio sam jedini čovek sa „crvenim“ pasošem, jedini sa one strane takozvane železne zavese u Fon Braunovom timu, tako da prvih meseci nisam mogao ni do toaleta bez odgovarajuće pratnje njihovih službi. Bila su to takva vremena. Ceo projekat je vođen u supertajnim okolnostima. Pored predsednika SAD, nekolicina ljudi oko njega i, naravno, naše ekipe, niko nije smeo da zna šta se sprema i na čemu se radi".

Dr Dragoslav Šiljak je kasnije radio i na projektu drugog leta na Mesec sa „apolom 13“, kada, kako nam je rekao, umalo nije došlo do incidenta na raketi nosaču.

Posle je bio angažovan i na svemirskom projektu „Skajlab“, takođe na sistemu upravljanja i pitanjima veštačke gravitacije.

Član je najuglednijih američkih naučnih institucija, između ostaloga, i doživotni član Instituta američkih elekroinženjera. Takođe je član i SANU. Mnogi studenti iz Jugoslavije dolaze kod njega na konsultacije, mnogi su kod njega i doktorirali.

Sa porodicom, suprugom arhitektom, ćerkom Anom, koja je na Harvardu doktorirala rusku istoriju, i sinom Matijom, elektroinženjerom, živi danas u Saratogi u čuvenoj Silicijumskoj dolini.

Kada se govori o njima treba pomenuti još jednoga sa naših prostora, a to je Slovenac rođen u Puli, Herman Potočnik ili Herman Noordung (kako se potpisivao na nemačkom govornom području, gde se školovao) o kome je 1945. godine u „Wirless Worldu“, Arthur Klark (Clarke) pisao i naveo da je u knjizi Problem der Befahrung des Weltraums (Problem vožnje po svemiru), 1928. izračunao izračunao visinu geostacionarne putanje (39.900 kilometara) i detaljno razradio tehnološke, fiziološke pa i psihološke probleme konstrukcije, izgradnje i održavanja naseljene svemirske stanice!

Njegova knjiga postala je inspiracija mnogima, a među prvima samome Verneru fon Braunu koji je počeo kao najbolji nemački inženjer svemirske tehnologije (i u periodu nacističke Nemačke, kada je bilo konstruktor zloglasnih raketa „fau 1“ i „fau 2“), a završio kao mozak američkog osvajanja vasione. Vernera fon Brauna je u jednom intervjuu rekao da nikada ne bi izrađivao rakete da nije pročitao knjigu Hermana Potočnika.

Što god bilo, uloga Tesle (koji je sa svojim munjama „razgovarao“ sa Marsom iz svoje laboratorije), Potočnika, Vujića, Vucelića, Šiljka te Pavla Dujića, Danila Bojića, Milisava Šurbatovića, Petra Galovića i Davida Vuića, raketnih inžinjera, Amerikanaca našeg porekla iz Apollo programa je neverovatno bitna.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

20 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: