Kapadokija [2]

Još pre puta sam bio prilično odlučan da priuštim sebi let balonom u Kapadokiji. Međutim cena od tada nekih 300$ za sat leta me je prilično odbijala.

Autor: Bojan Budimac
Izvor: b92

Izvor: B92

Petak, 24.04.2009.

03:00

Default images

Poslao sam mejl prvoj balonskoj kompaniji u kome sam pitao da li će mi moja pres kartica (Društvo novinara Vojvodine (ono nezavisno, treba li naglasiti?)) omogućiti da malo spuste cenu. Pošto odgovor nisam dobio na vreme (sačekao me je kad sam se vratio u Istanbul), otišao sam kod konkurencije. Tamo mi je gazda više nego prepolovio cenu, ne toliko na osnovu kartice koliko na osnovu toga što poznaje jednog balondžiju iz Beograda (čije sam ime, na žalost, zaboravio, eto prilike da se zahvalim čoveku).

Šta se dobija za tih tada 300 dolara, a sada vidim na sajtovima da raspon cena ide od 160 do 250 evra?

Kombi vas pokupi u gluvo doba noći (otprilike sat i po pre izlaska sunca), vozi vas na mesto poletanja, gde, dok se balon priprema, doručkujete i pijete kafu. Balon poleće i diže se na nekih kilometar tačno u momentu izlaska sunca. Posle toga je čista lutrija (ja sam dobio na toj lutriji) da li će vetrovi i veština pilota uspeti da uteraju balon u neki od kanjona. Vožnja traje nekih sat vremena. Po sletanju otvara, se boca šampanjca i dele diplome/sertifikati da ste učestvovali u letu balonom, ubrzo terenska vozila stižu po vas i vraćaju vas na mesto odakle ste pre 3-4 sata pokupljeni.

Ovo gorenapisano se manje-više nalazi u svakoj balondžijskoj brošuri i/ili sajtu, te sad prelazim na moj doživljaj cele te avanturice. Domaćini su me opremili budilnikom, ali s obzirom da sam sve vreme pred padanje u san nameštao biološki budilnik, nisam mehaničkom dozvolio da se oglasi. Na prstima sam se išunjao iz kuće i uz prvu cigaretu bez kafe (bljak) odšetao do glavnije džade. Nisam dugo čekao na kombi i kroz petnaestak minuta bio sam na obodu Göremea na platou gde su se baloni, komada dva, pripremali. Kafa i baklava za mene su bili dovoljni da baš ne bude da ništa nisam stavio u usta, ali je ponuda za doručak bila onako baš bogata i raznovrsna. Prozivali su nas pojedinačno da se u jednom od kombija odreknemo para u svrhu leta. Devojka koja je to radila me šapatom moli da ne kažem nikom da su mi toliko spustili cenu. A kome bih pa rekao? (evo vama sada kažem)
Dobijamo kape sa logom kompanije. Dobro... Naš pilot je Rik, Englez. Kasnije tokom leta nam je ispričato da je penzionisani pilot RAF-a, da je posle penzionisanja malo bio plaćenik u australijskom ratnom vazduhoplovstvu, učestvovao je u prvom zalivskom ratu (1991.), a od pre dva meseca vozi balone Kapadokijom. Nisam imao petlju da ga pitam da li je bombardovao Jugoslaviju (valjda nije, jer bi se verovatno pohvalio i time). Elem, pošto smo ušli u korpu (korpi ima različitih ova je bila za 8-10 putnika) on nam pokazuje crash position, koji je zapravo landing position, a ustvari je polučučanj kojim se čvrsto zaglavite u vaš odeljak korpe (korpa ima compartments za dvoje). Dva-tri puta vežbamo na njegovu komandu.
– Stavite kape na glave, krećemo! Kad je uključio plamenik postaje jasno zašto su nam podelili kape – vrućina bi većini spržila kosu. Uz dosta neprijatnu galamu plamenika napuštamo majku zemlju ne skroz vertikalno ali skoro. Većina ili barem sam ja tako zamišljao let balonom, kao tiho "plutanje" na visinama. E nije! Taj plamenik je nadasve glasan i u velikoj meri razbija čaroliju (o vrućini koja te zapahne neću). Našli smo se na 1000 metara, kako nam je obećano, u momentu izlaska sunca. Ja lično smatram izlaske mnogo uzbudljivijim nego zalaske, a ovaj iz balona je imao ekstra feeling. Jedno malo razočaranje – let balonom u to doba dana i nije tako perfektna prilika za fotografisanje iz ptičje perspektive s obzirom na jutarnju izmaglicu. No, dobro...

Onboard je bila i ekipa neke australijske televizije, koja je pravila prilog o Kapadokiji, reporterka nas je sve ispitala ko smo i odakle smo (eeeej, bio sam na nekom jutarnjem programu na nekoj australijskoj tv :))). Rik je deklamovao već dobro uvežbanu žvaku sa, pretpostavljam, standardnim doskočicama, kao npr. pokazujući nam dolinu sa izrazito falusolikim fairy chimneys – Ovo zovu Klintonova dolina, ne znam zašto...

Posle jedno 15-tak minuta uspeo je da uvali balon u jedan od kanjona. Eeee, tu stvari postaju izuzetno zanimljive. Kanjoni nisu pravi, nego meandriraju poput reke. Prosto je neverovatno kako vazdušna struja vodi balon (koji nema nikakve, pomena bitne, kontrole za pravac) kroz taj uzak prostor. Taman mislite da ćete se razbiti o stenu koja vam se približava dosta neprijatnom brzinom, a balon elegantno skrene toliko blizu nje da imate utisak da je možete dodirnuti, pri tome osećate pritisak "vazdušnog jastuka" na obrazima. Tako smo se vozili na tom svojevrsnom roller coaster-u jedno pola sata, a onda je Rik digao balon i počeo da traži mesto za sletanje.

Našao je jednu fino ravnu livadu na ivici kanjona kojim smo se vozili i mehko prizemio balon. Ništa prevrtanje korpe i drljanje po zemlji, što je sasvim normalna mogućnost. Izlazak iz balona mora biti vrlo disciplinovan i na komandu (jedan po jedan), jer gubitkom težine balon ima tendenciju da ponovo poleti. No, sve je savršeno glatko prošlo, i čim je Rik obuzdao balon otvorio je šampanjac i izrecitovao molitvu.

The Balloonist's Prayer

The winds have welcomed you with softness.
The sun has blessed you with his warm hands.
You have flown so high and so well
that God joined you in laughter
and set you gently back into
the loving arms of Mother Earth.

(nadasve srcedrapateljski, ali što se ovde na blogu kaže fercera posle tog iskustva)
Sa mesta na koje smo sleteli sam snimio jednu od meni lepših fotki učhisarske tvrđave – asocira me malo na Brojgelovu* vavilonsku kulu. Land crew je ubrzo stigao, livada je bila između ostalog zgodna zbog toga što je seoski put bio blizu. Spakovaše balon u džip, nas u kombi i distribuiraše nas na mesta gde su nas pokupili.

Pogled na sat. Sedam. Šta ću "kući"? Moji domaćini još uvek spavaju snom pravednika. Dok to mislim Francuskinja koja je izašla iz kombija gde i ja (ispred kluba Med), primećuje da se mislim što mi je činiti, kaže da se ni njoj ne ide u hotel 'ajmo negde na čaj/kafu šta već nađemo u ovo nedoba. U podnožju tvrđave nalazimo otvorenu čajdžinicu i tu u prilično raznovrsnoj priči ubijamo dva i po sata. Razmenjujemo e-mejlove, telefone, čak dobijam njenu parisku adresu (ako me put nanese), sve to sa potpunom svesnošću da je to izlišno jer, osim što će nam se putevi ukrstiti u sledećih nekoliko dana na turističkim (epi)centrima Kapadokije, nikad se više nećemo videti.

Na putu nazad srećem moje zabrinute domaćine, znaju oni da je let odavno završen, ta gde li sam se denuo do sad.

---------------------------------------------

Beleška na margini

Pošto smo u tih nedelju dana prešpartali Kapadokiju uzduž i popreko sledeći tekst će biti kolaž crtica i fotografija o najzanimljivim mestima i doživljajima.

---------------------------------------------

* Bilo pogrešno zapisano u mozgu, pa i u tekstu kao Bošova Vavilonska kula. Ispravljeno zahvaljujući Kazezozeu. Hvala Kaz :)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: